Nedavno je Wired objavio tekst “The Problem with #MeToo and Viral Outrage”. U njemu autorka Jessi Hempel, koja piše da je i sama objavila svoju priču o iskustvu seksualnog uznemiravanja povodom hashtaga #MeToo, tvrdi da klima koju proizvodi praksa izražavanja moralne osude (moral outrage) na društvenim mrežama ima neke negativne posledice. Ona piše: “Zapravo, ipak je #MeToo previše savršen mim. On upreže mehanizme društvenih medija koji navode korisnike (to smo vi i ja) na sve intenzivniju moralnu osudu, dok nas iscrpljuju do tačke na kojoj ne možemo smisleno da delujemo.” Zbog toga taj hashtag predstavlja za Hempel “sve što je pogrešno kod društvenih medija”. Ona dolazi do zaključka da će se promene desiti kada tehnologiju zamenimo razgovorom uživo. Taj stav počiva na dualističkom načinu mišljenja, jer problem locira samo onlajn. Takođe, nema posebnog razloga da se negativne strane hashtag aktivizma vezuju samo, ili prvenstveno za onlajn feminizam, kao što je slučaj u ovom članku.
Ellen Gallagher – vizuelizacija širenja #MeToo hashtaga na Twitteru
Ukoliko želimo da razumemo kako viralne kampanje utiču na naše ponašanje, interesantan je naučni rad na koji se ovaj tekst poziva, “Moral outrage in the digital age” autorke Molly Crockett, objavljen u časopisu Nature. U njemu Crockett izveštava o rezulatima svojih i drugih istraživanja iz (eksperimentalne) moralne psihologije, koje primenjuje na ponašanja koja uključuje onlajn aktivizam. Na osnovu istraživanja ona izvodi zaključak da izražavanje moralne osude i posramljivanje prekršilaca morala onlajn imaju značajne lične benefite po one koji u njima učestvuju. To postaju naviknuti načini ponašanja, koji signaliziraju pripadnost grupama i “čvrstinu” moralnog karaktera osobe, dok zahtevaju jako mali napor.
O ovoj temi Crockett je govorila i u predavanju, koje možete pogledati ovde. Istraživanja su pokazala da među viralnim sadržajima ima više onih koji izazivaju moralne emocije, kao što je moralna osuda, a njen intenzitet je veći onlajn, nego kada je predmet osude prisutan uživo, ili kada o njemu saznajemo putem drugih medija. Crockett tvrdi da postoje specifičnosti onlajn izražavanja moralne osude, koje i čine sadržaj koji podstiče moralnu osudu toliko čestim među viralnim sadržajima: “digitalni mediji mogu da pojačaju izražavanje moralne osude tako što umnožavaju stimuluse koji ga pokreću, umanjuju neke njegove posledice, i amplifikuju mnoge njegove lične benefite.” Ona navodi da onlajn platforme, u takmičenju za našu pažnju, koja doprinosi prihodu od advertajzinga, uz pomoć algoritama promovišu sadržaj “koji ima najviše šanse da bude ‘podeljen’, bez obzira na to da li koristi onima koji ga dele – ili da li je uopšte istinit.”
Za razliku od ličnih benefita izražavanja moralne osude onlajn, Crockett smatra da su društveni efekti moralne osude ugroženi. Viralne onlajn kampanje odvijaju se u krugovima korisnika koji su najčešće istomišljenici, a autorku brine i to što smatra da mogu da povećavaju političku polarizaciju i potisnu društveni dijalog. Moralna osuda može u digitalnom okruženju da proizvede, zaključuje Crockett, i kolektivnu “auto-destrukciju”, a ne prosocijalne ishode.
Istraživanja o kojima Crockett govori koriste bihejvioralne i neuronaučne metode. Pitanje je da li ona adekvatno konceptualizuju društveni kontekst ljudskog ponašanja i da li rezultati o pojedinim fenomenima mogu da se ekstrapoliraju na onlajn ponašanje. Istraživanja su u toku, kaže autorka, ali smatra da doseg onlajn medija danas bitno menja situaciju. Arhitektura društvenih mreža i njihova ekonomija pažnje obezbeđuje “stalan dotok ‘clickbait’ sadržaja za osudu kome ljudi mogu da pristupe bilo gde i bilo kada.”
Društvene mreže su značajan činilac koji uslovljava načine izražavanja moralnih stavova i emocija danas i deluje u interakciji sa širim društvenim i ekonomskim procesima. Pitanja o tome kakve konačne ishode onlajn aktivizam ima na oflajn angažman i da li izražavanje moralne osude na mrežama uvek ima negativne društvene posledice i dalje ostaju otvorena.