Društvene mreže danas utiču na sve oblasti društvenog života, a jedan od najviše debatovanih i najkompleksnijih problema je digitalni aktivizam. Proučavanje društvenih pokreta i uloge medija u njihovom delovanju nisu nove oblasti u društvenim naukama. Mi ćemo se fokusirati na najnoviju fazu debata o digitalnom aktivizmu, nakon polovine prve decenije 21. veka.
Nije jednostavno govoriti uopšteno o oblicima aktivizma danas, koji se pojavljuje u svom „digitalnom“ izdanju, ali je neophodno govoriti o njegovim dometima, „mitovima“ sa kojima se povezuje, i ideološkim funkcijama koje diskursi o njemu mogu da izvrše. Na delu su kompleksne, mnogostruke i međusobno suprotstavljene tendencije. Sa jedne strane, društvene mreže su snizile prag i ulaganje potrebno za javno izražavanje političkih stavova i olakšale mobilizaciju, a sa druge, forme koje protesti i kampanje danas poprimaju pokazuju se kao nepredvidljivi i nedovoljno efikasni u ostvarivanju dugoročnih ciljeva.
Za istraživanja i teoriju o digitalnom aktivizmu karakteristična je zaokupljenost problemima koji su umnogome temeljni za celokupno proučavanje „digitalnog“. Pre svega, postavlja se pitanje definicije digitalnog aktivizma. Samo dodavanje prideva „digitalno“ ne govori nam mnogo o tome kako se društveni fenomeni i procesi transformišu u digitalnom okruženju. Aktivizam u kome se koriste digitalne tehnologije komunikacije u različitoj meri je lociran onlajn ili oflajn. Korisna je klasifikacija koju su iznele Earl i Kimport u knjizi „Digitally Enabled Social Change: Activism in the Internet Age“: e-mobilizaciju predstavljaju oni oblici aktivizma u kojima se internet i mobilni telefoni koriste da se preko njih prošire informacije o skupu ili dešavanju oflajn; e-taktike imaju i onlajn i oflajn komponente, a kao primer navedene su onlajn peticije; dok su e-pokreti i organizovani i u njima se učestvuje onlajn. (p. 12)
Literaturu o digitalnom aktivizmu treba da čitamo u odnosu na stavove koje autori zastupaju u vezi dva teorijska pitanja, o kojima sam pisala u prvom uvodnom tekstu. Ova pitanja tiču se uticaja koji tehnologije imaju na društvene pojave i načina na koji se odnose onlajn i oflajn fenomeni.
Ilustracija – CHS
Digitalna revolucija i tehnološki determinizam
I ranije su se pojavljivali diskursi i politike koji su pretpostavljali da tehnološka sredstva mogu da proizvedu određene društvene posledice. Kada su se 2009. godine u Iranu desili protesti „Zelenog pokreta“, neki mediji i komentatori proklamovali su odlučujuću ulogu društvenih mreža u toj mobilizaciji. Na tekstove naslovljene „The revolution will be tweeted“ ubrzo su se, međutim, nadovezali oni naslovljeni “The revolution will not be tweeted”… Od kraja 2010. razbuktale su se demonstracije u okviru “Arapskog proleća“, a u narednim godinama došla je i “Arapska zima“, događali su se masovni protesti u SAD (Occupy Wall Street) i širom sveta. Sve to je učinilo urgentnim pitanje uticaja društvenih mreža i tehnologije generalno na političku mobilizaciju.
Evgeny Morozov je u svojim tekstovima i knjizi iz 2011. „The Net Delusion: The Dark Side of Internet Freedom“ elaborirao poziciju skeptika u vezi „Facebook“ i „Twitter“ revolucija. On je kritikovao tehnološki determinizam i druge oblike determinizma u pristupu američkih administracija demokratizaciji, koji vodi tome da se ulaže u tehnologiju komunikacije i propagira korišćenje korporativnih onlajn platformi za komunikaciju. Morozov piše da je tehnološki determinizam privlačan, jer vera u to da će neke tehnologije neizostavno proizvesti tačno određene rezultate u društvu pruža jasan scenario (p. 289), ali da je pribegavanje determinizmu (u koje ubraja i onaj o „kraju istorije“ i pobedi liberalizma i demokratije) „lenj način da se proučava prošlost, razume sadašnjost i predvidi budućnost“. (p. 290)
Determinizam može da nas spreči da sagledamo na koje načine korišćenje tehnologije privileguje i osnažuje neke grupe, i koje su njegove negativne strane. Ako zastupamo stav da „tehnologija osnažuje narod, koji će se, ugnjeten godinama od autoritarne vlasti, neizbežno pobuniti, mobilišući se kroz tekstualne poruke, Facebook, Twitter, ili koje god novo oruđe…“ (xiv), izgubićemo iz vida važnije pitanje o tome kako digitalna tehnologija „prodire i preoblikuje sve oblasti političkog života, a ne samo one koji pogoduju demokratiji“ (xiv), piše Morozov.
Ovaj autor se protivi i stanovištu o “neutralnosti” tehnologije: “Ako je opasan tehnološki determinizam, isto tako je i njegova suprotnost: odbijanje da se vidi da neke tehnologije, samim svojim ustrojstvom, verovatnije proizvode neke društvene i političke rezultate, nego neke druge tehnologije, onda kada su uklopljene u društvena okruženja koja to omogućavaju.” (p. 295)
Dakle, iako korišćenje društvenih mreža u aktivističke svrhe ne mora nužno da rezultuje u demokratizaciji, postoji mnoštvo drugih načina na koje se politička situacija preoblikuje usled korišćenja mreža. Novija istraživanja političke mobilizacije razrađuju teorijske koncepcije o političkom uticaju komunikacije na onlajn platformama, koje nisu determinističke. Takvu jednu koncepciju, u kojoj se uzima u obzir celokupni društveni kontekst i povezanost onlajn komunikacije sa postojećim društvenim strukturama, predložila je autorka Zizi Papacharissi, u knjizi “Affective Publics: Sentiment, Technology, and Politics“, o kojoj sam pisala ovde.
Slaktivizam i digitalni dualizam
Pitanje o odnosu onlajn i oflajn aktivizma pojavilo se u debati o tome da li je onlajn aktivizam (etiketiran kao “slacktivism“) uopšte “pravi” aktivizam, pri čemu se kao standard za delotvorni aktivizam uzimaju oflajn oblici u kojima se dosada pojavljivao. Morozov je slaktivizmu posvetio poglavlje 7 svoje knjige (“Why Kierkegaard Hates Slacktivism“), gde piše da on “prečesto vodi građanskom promiskuitetu (…) koji čini da se onlajn aktivisti osećaju korisno i važno, dok im je politički uticaj veoma mali.” (p. 190) On pravi distinkciju između povećane sposobnosti za mobilizaciju preko društvenih mreža i mobilnih telefona i sposobnosti pokreta da se organizuju, citirajući slične uvide Angele Davis. Iako priznaje da su u nekim slučajevima internet kampanje efikasne, on smatra da uvek imaju cenu, tj. i negativne društvene, kulturne i političke posledice. Morozov završava ovo poglavlje dualističkim stavom da nove forme aktivizma, ukoliko nastaju, “možda urušavaju, pre nego dopunjuju starije, efikasnije forme aktivizma i organizovanja.” (p. 203)
Nathan Jurgenson je kritikovao digitalni dualizam upravo povodom pokreta u arapskim zemljama i Occupy pokreta, koji upotrebljavaju digitalnu tehnologiju za mobilizaciju, u tekstu “When Atoms Meet Bits: Social Media, the Mobile Web and Augmented Revolution“. On tvrdi da su okupljanja velikog broja ljudi u fizičkom prostoru, koji su istovremeno digitalno povezani, postala nova realnost i da pokazuju upravo da se digitalni i fizički prostor interakcije prožimaju i nisu međusobno odvojeni. Komentare za ili protiv odlučujuće uloge društvenih mreža u revolucijama on smatra pojednostavljenim, jer redukuju na društvene mreže kompleksne istorijske i društvene uslove u kojima nastaju pokreti (p. 84), koji na različite načine kombinuju upotrebu tehnologije i fizički angažman ljudi.
***
Novi pravci u istraživanju digitalnog aktivizma treba da dovedu do empirijski zasnovanih i kontekstualizovanih nalaza o aktivnosti na internetu i njenim efektima. Odnos kratkoročne mobilizacije i dugoročnih efekata pokreta i odnos onlajn sredstava za komunikaciju i već postojećih društvenih uslova treba da preispitujemo u istraživanjima, koja se adekvatno bave društvenim kontekstom novih formi političkog delovanja.
(Cover slika je sa: https://www.cnbc.com/twitterrevolution/)