Svedoci smo ne tako malih problema u koje demokratija zapada u mnogim državama poslednjih godina. Jedno od najočiglednijih pitanja s tim u vezi jeste zašto se to događa u vreme ekspanzije interneta, medija za koji se mislilo da će demokratiji samo doprinositi? Da bismo utvrdili koje su društvene sile oslobođene razvojem interneta i društvenih mreža, moramo se zapitati kako oni deluju u funkciji javnosti. A pre nego što se upustimo u to razmatranje, potrebno je da se osvrnemo na pojam javnosti i javnog mnenja.
Koncepcija javnog mnenja po Jirgenu Habermasu
Za razumevanje uspona i pada građanske javne sfere možemo konsultovati mnoge radove iz poslednjih pola veka, a jedan od prvih obuhvatnijih, ujedno i možda ključni tekst na tu temu jeste knjiga Javno mnenje nemačkog filozofa i sociologa Jirgena Habermasa, objavljena 1962. godine. Javno mnenje je istorijsko-sociološka analiza promena u javnoj sferi u zapadnim društvima od antike do danas. Dve stvari valja imati na umu za bolje razumevanje Habermasove koncepcije javnog mnenja – istorijsku perspektivu nastanka i razvoja i dvostruko značenje pojma javno mnenje.
Aniset Lemonije – Čitanje Volterovog Kineskog siročeta u Salonu Madam Žofren. Izvor: Wikimedia
Javnost i javno mnenje, u značenju koje mu danas pridajemo, nastaje početkom modernog doba, tokom XVII i XVIII veka. Nosioci liberalne građanske javnosti su obrazovani staleži, literarno određena javnost publike privatnih ljudi koji rezonuju. (Habermas 1969, p. 4) Javno rezonovanje u to vreme postaje moguće zahvaljujući epohalnim promenama u zapadnim državama (počinje uspon buržoazije, menjaju se funkcije porodice i njene privatnosti, kultura polako postaje roba, itd.). Rezonovanje počinje da se praktikuje kroz debatovanje pripadnika inteligencije i aristokratije, a potom i sitne buržoazije. Prva mesta za raspravu su kafane (u Engleskoj, dok se u Francuskoj polemisalo najpre u salonima). Predmet rasprava najpre je umetnost i književnost, a potom, sve češće, spori se o ekonomiji i politici, sa prećutnom garancijom da za iznesena mišljenja neće biti sankcije. Razvoj časopisa i novina utiče na širenje i porast kritičke publike, najpre na polju umetnosti, a potom i u drugim sferama. Uporedo sa razvojem javnosti koja rezonuje, evoluiraju i ekonomski sistem, koji se prilagođava kapitalizmu, kao i parlament, koji iznedruje prvu kabinetsku vladu u Engleskoj. (p. 77) Uprkos negodovanju, vlast polako dospeva pred forum javnosti. Sve raširenija kritika dovodi do sve većih prava i sloboda, a javnost se institucionalizuje kao instanca prema kojoj bi vlast trebalo da se upravlja.
Javno mnenje je, dakle, po Habermasu, građanskog porekla, iako je pojam javnosti ustanovljen još u antičko vreme. Ipak, pre modernog doba javnost nije bila kritička. Tokom srednjeg veka pojam javni vezuje se za vladare, plemiće i gospodu uopšte, kao javna reprezentacija gospodstva. Vladar ne reprezentuje naciju, u smislu zastupanja, već reprezentativna javnost njemu daje oreol, on svoju vlast ne reprezentuje za narod, već ’pred’ narodom. (p. 15) Reprezentativna javnost manifestuje se preko osobina ličnosti (insignije, habitus, maniri, retorika) oličenih u plemićkom kodeksu ponašanja. (p. 16)
Dvostruko značenje pojma javno mnenje potiče iz dve moguće pozicije koje ono ima kada je u pitanju društveno delovanje: na njega se računa ili kao na aktivnu, kritičku instancu u odnosu na vlast, ili, pak, na pasivnu, receptivnu instancu, koja je predmet manipulacije. Reč je o dvema funkcijama publiciteta – kritičkoj i manipulativnoj. (p. 297) U zavisnosti od vremena i mesta, javnosti su u različitoj meri ispoljavale ove dve osobine. Takođe, priroda vlasti utiče na javnost. Klasičan primer su populističke i autoritarne vlasti, koje se trude da pasiviziraju javno mnenje.
Koliko je Habermasova prognoza ispravna?
Iako je Javno mnenje napisao pre više od pola veka, začuđuje pregnantnost Habermasovih uvida o opadanju moći građanske javnosti u najnovije vreme. On predviđa da će mnogi društveni mehanizmi nepovoljno uticati na njegovu snagu, umesto da dođe do daljeg jačanja društvene uloge kritičkog rezonovanja i polemičke kulture.
Prodiranjem zakona tržišta u sferu publike stvara se tendencija pretvaranja rezonovanja u potrošnju. (p. 203) Čitalačku publiku koja rezonuje o kulturi zamenjuje masovna publika potrošača kulturnih dobara. Paralelno sa ovom transformacijom u ekonomskoj sferi, javlja se i promena u političkom rezonovanju: javnost se u svesti potrošačke publike privatizuje. „Sentimentalnost prema ličnostima i cinizam prema institucijama […] subjektivno ograničavaju sposobnost kritičkog rezonovanja u odnosu na javnu vlast i tamo gde bi to objektivno još bilo mogućno.“ (p. 217) Umesto kritičke, javnost sve više karakteriše manipulativna funkcija, oličena u reklami i propagandi. (p. 221)
Ukoliko društvena reprodukcija još zavisi od odluke privatnih ljudi kao potrošača, a političko vršenje vlasti od njihove odluke kao birača, postoji interes da se na njih utiče – u prvom slučaju da bi se povećala potrošnja, u drugom da bi se formalno povećao procenat glasova ove ili one partije, ili da bi se neformalno pritisku određenih organizacija dala veća težina. (p. 223)
Habermas prepoznaje i tendenciju da se javni rad političara (što važi i za druge sfere društvenog života) usmerava na pojačavanje prestiža njihove pozicije, a da se odluke koje se donose pritom ne čine temom javne diskusije. Tako organizacije i funkcioneri razvijaju reprezentaciju, formu javnosti koja je vladala u predgrađansko vreme[1]. (p. 253) Refeudalizovanje društva proizvod je konkurencije organizovanih privatnih interesa koja se proteže i na političku javnost. (p. 291) Teži se političkim kompromisima uz isključenje javnosti, ali se pritom razvija manipulisani publicitet zbog plebiscitarne podrške. Ipak, nasuprot toj tendenciji, Habermas prepoznaje da socijalna država, transformacijom iz liberalne, imperativ javnosti proširuje sa državnih organa na sve organizacije povezane sa državom. To je strukturni preduslov za mogućnost delovanja publike organizovanih privatnih ljudi. „Samo bi oni mogli pod današnjim uslovima uspešno učestvovati u jednom procesu javne komunikacije preko kanala javnosti u okviru samih partija i udruženja, i na osnovu publiciteta obaveznog za saobraćanje organizacija s državom i među sobom.“ (p. 291)
Dve tendencije koje je Habermas opisao – širenje kritičke javnosti i pokušaji vraćanja principa reprezentativnosti – naročito se suprotstavljaju u savremenom trenutku. Za Habermasovu koncepciju veoma je važno koje sile će prevagnuti, jer on u građanskoj javnosti ne vidi samo istorijski uslovljenu društvenu pojavu; moderno javno mnenje ostvaruje obrazac koji je nemački teoretičar stavio u srž svoje koncepcije – komunikativno delovanje. On je formulisao idealnu komunikacionu situaciju, u kojoj svi zainteresovani akteri nesmetano polemišu na kompetentan način. Na tom stanovištu počiva i njegovo shvatanje deliberativne (promišljajuće) demokratije.
Deliberativna demokratija počiva na idealu koji bi mogao biti nazvan utopijskim, pa i utopističkim. Ipak, taj ideal je osnova modernog doba, epohe razuma – da čovek može da saznaje svet oko sebe razumom i da uz pomoć razuma svet uredi na najbolji mogući način. Značaj Habermasove ideje je upravo u tome što se konsekventno oslanja na ovaj ideal. On uvodi novu koncepciju subjektivnosti – intersubjektivnost – i na taj način oživljava emancipatorne potencijale prosvetiteljstva. Sam čovek ne može mnogo (saznati, ispravno odlučiti), ali zajednica ljudi može, i to putem komunikacije, kompetentne rasprave i odlučivanja bez prisile. Ako kreiranje takve situacije i nije u potpunosti izvodljivo, naš je zadatak da tom idealu konstantno težimo.
Demokratija, komunikacija i internet
Bez slobode komuniciranja može se (pre)živeti, što je i dokazano u mnogim totalitarnim režimima. Ipak, zahtev za slobodnim protokom informacija svakako predstavlja prvorazredno civilizacijsko dostignuće. Komunikacija pretpostavlja interakciju. Ljudi imaju potrebu da dobiju valjane informacije od sagovornika, kao i da saopšte svoje mišljenje. Osnov slobode govora leži u mogućnosti da se mišljenje slobodno izrazi i distribuira, što internetu daje na važnosti, jer preko tog medija informacije, uz sada već krajnje dostižne resurse, mogu stići do mnogih ljudi. Ipak, internet ima i nedostatke, upravo zbog nepreglednog mnoštva izvora informacija. Njegova decentriranost negativno utiče na stvaranje značajnih debata, a kao i u slučaju drugih medija, prijemčivost sadržaja postaje osnovna privlačna snaga za auditorijum.
Izvesno je da internet revolucioniše društveni život, ali još nije do kraja izvesno kako će izgledati posledice te promene. Haris Breslou primećuje da se internet uklapa u trend smanjivanja društveno-prostorne gustine, koja je kohezivna komponenta civilnog društva. Internet takođe pojačava osećaj izolacije kod ljudi koji su, najviše u zapadnim društvima, već u priličnoj meri otuđeni od klasičnog prostora javnog delovanja (kao što je trg), usled promena u radnom okruženju, uslovima stanovanja i potrošnje. (Breslou, 2001, p. 358-359) On smatra da je, iako nudi nove mogućnosti povezivanja među ljudima, internet kontraproduktivan za solidarnost na kojoj civilno društvo počiva, naročito zbog mogućnosti da se na njemu ostane anoniman: „[k]ako da znam ko je na drugom kraju, i da li će, kad budem u škripcu, ti ljudi zaista strgnuti svoje elektronske maske i pokazati da na njih mogu da računam?“ (p. 360) Ipak, u skorijoj istoriji imali smo slučajeve kada su zasluge za kolektivnu akciju u velikoj meri pripisivane upravo internetu, odnosno društvenim mrežama (na primer, za „arapsko proleće“).
Za nas je značajnije pitanje kako internet utiče na javnu debatu i da li predstavlja komunikaciono jezgro civilnog društva i demokratskog poretka. Da li se internet može posmatrati kao novo oruđe koje će racionalnu debatu učiniti dostupnijom i svrsishodnijom, ili će uništiti njen emancipatorski potencijal? Džodi Din smatra da je pojam javne sfere neprimenljiv na internet, pa i da šteti demokratskoj praksi u doba tehnokulture, koje ona označava kao komunikativni kapitalizam. (Dean, 2003, p. 95) Ona tvrdi da internet uvodi nova pravila, odnosno da postaje nulta institucija koja daje nov smisao komunikaciji. (p. 105)
Da bi demokratski potencijal bio održan u novim uslovima, komunikativnom kapitalizmu ne treba dozvoliti da svoju viziju nameće kroz univerzalnu matricu. Internet je mesto sudara društvenih antagonizama, „tako dubokih i fundamentalnih da čak i pominjanje konsenzusa ili konvergencije izgleda kao, u najboljem slučaju, čin naivnosti, a u najgorem čin nasilja.“ (p. 106) Drugim rečima, insistiranje na jedinstvenosti javne sfere prikriva društvene antagonizme. Din zaključuje da „demokratske prakse i modusi povezivanja treba da budu odvojeni od pojma javne sfere i shvaćeni unutar drugačije političke arhitekture“ (p. 111), i kao alternativu vidi neodemokratske mreže bazirane na predmetima rasprave, na osnovu kojih bi ta drugačija politika mogla biti osmišljena.
Kako novo umreženo društvo utiče na demokratiju Džodi Din razmatra i u delu Blog theory, u kojem naglašava ambivalentne karakteristike tog odnosa. Tehnologije umrežene komunikacije ostvaruju preduslove za ispunjenje prave demokratske komunikacione situacije jer povećavaju mogućnost učešća ogromnog broja ljudi uz ekspanziju i intenziviranje veza među njima. Komodifikacija i ekonomizacija tih istih tehnologija, sa druge strane, produbljuju jaz u koncentraciji bogatstva. (Dean 2010, p. 4)
Internet svakako nije idealno rešenje za probleme demokratske rasprave i demokratskog odlučivanja. Ipak, njegova bitna osobina jeste da omogućuje velikom broju (kompjuterski pismenih) građana ne samo da jednostavno dođu do informacija iz različitih izvora, da ih uporede i vrednuju, već i da ostvare povratni uticaj u komunikaciji, odnosno da se uključe u polemiku. Problem je u tome što je internet decentralizovan, pa nema povlašćenih mesta za raspravu.
Iako internet više i nije tako nov, ovaj medij je i dalje u procesu konstantne transformacije i unapređenja servisa. Sile koje ga dominantno oblikuju dolaze iz ekonomske sfere i teže da ga pretvore u mesto za razmenu i potrošnju. Sam po sebi, on ne predstavlja suštinski različit medij javne komunikacije, mada, kako ističe Habermas, predstavlja „treću veliku inovaciju“ na medijskom planu, nakon izuma pisanja i štampe. (Habermas, 2014) Internet je možda delotvoran kao prostor na kome se u autoritarnim društvima može plasirati kritička misao. U prilog tome govore i razni modaliteti cenzure društvenih mreža, pa i celokupnog sadržaja u pojedinim državama (Severna Koreja, Kina, Turska, Rusija…). U liberalnim društvima mnoštvo tematskih mreža na internetu vodi fragmentaciji „politički fokusirane masovne publike na veliki broj izolovanih tematskih publika“. (Habermas, 2006, p. 243) Jedan način za očuvanje javne debate na internetu jeste njeno kanalisanje od strane javnih medijskih servisa, koji bi na taj način ostvarivali svoju ulogu zaštite javnog interesa.
[1] „Oreol lično reprezentovanog autoriteta vraća se opet kao moment publiciteta; utoliko je moderna publicity sasvim slična feudalnoj publicness.“ (Habermas 1969, 254)
Korišćena literatura:
Breslou, H. (2001). Civilno društvo, politička ekonomija i internet. U S. Džouns (ur.), Virtuelna kultura: identitet i komunikacija u kiber društvu (pp. 329-361). Zemun, Beograd: Biblioteka XX vek, Čigoja štampa.
Dean, J. (2003). Why the Net is not a public sphere. Constellations, 10(1), 95-112.
Dean, J. (2010). Blog theory: Feedback and capture in the circuits of drive. Cambridge: Polity.
Habermas, J., (1969). Javno mnenje. Istraživanje u oblasti jedne kategorije građanskog društva. Beograd: Kultura.
Habermas, J. (2006). Political communication in media society: Does democracy still enjoy an epistemic dimension? The impact of normative theory on empirical research. Communication Theory, 16(4), 411–426.
Habermas, J., (2014, july 24). Internet and public sphere: What the Web can’t do. Jürgen Habermas interviewed by Markus Schwering. Reset DOC. Preuzeto sa http://www.resetdoc.org/story/internet-and-public-sphere-what-the-web-cant-do/
U ovom tekstu koristio sam delove iz moje publikacije Portal javnog medijskog servisa u komunikaciji sa građanima (2016., Niš, CHS) i mog diplomskog rada Racionalnost političke akcije: konsekvence debate između Habermasa i Fukoa.
Cover slika: Nepoznati autor – Unutrašnjost londonske kafane, 17. vek. Izvor: Wikimedia